Dvije stvari oko kojih cijeli život lomimo koplja. Sigurnost nam je potrebna, slobodu želimo. Obje primamljive, ali često isključujuće. Htjeli bi stajati na mjestu i kretati se u isto vrijeme. Kako izabrati, kako napraviti kompromis? Ili možda nisu isključujuće?

Izgradnja uvjerenja o sigurnosti i slobodi

Odnos prema sigurnosti i slobodi generiramo tijekom ranog razvoja, odnosno tijekom faza simbioze i separacije. Ukratko, tijekom prve faze našeg razvoja (simbioze) povezani smo s majkom kao zalog našeg opstanka i tu stvaramo osnove našeg osjećaja sigurnosti. U nešto kasnijoj fazi (separacija) počinjemo izgrađivati svoj identitet kroz odnose s drugim osobama i istraživanje svijeta. U ovoj fazi bitan nam je odnos osjećaja slobode (istraživanje svijeta) i sigurnosti (povratak u sigurnu luku). Kroz navedene faze gradimo stavove o značenjima i načinu postizanja sigurnosti i slobode. 

Uvjerenje koje smo stekli o sigurnosti je da se ostvaruje vezivanjem uz nekoga ili nešto. Prvo su bili roditelji, zatim bliža okolina, škola, prijatelji, posao, materijalni status, državna zajednica i sl. Da bi se osjećali sigurno i opstali moramo biti vezani. Nagon za slobodom, avanturom, istraživanjem bio je sekundaran jer nije direktno povezan s opstankom. Uz to, često se sloboda i istraživanje limitiralo kroz zastrašivanjem od novoga, prezaštitničkim ponašanjem roditelja, zabranom istraživanja, neprihvaćanju impulsa za slobodnim ponašanjem i nastalim emocijama. To je dovodilo do osjećaja straha, krivnje i srama povezanih sa slobodom. Ako se malo maknemo iz sigurne luke pojavljuje se strah, ako idemo za nečim što želimo javlja se krivnja, ako pokazujemo svoje emocije i impulse javlja se sram. Od malena smo naučili kontrolirati nagone za slobodom u ime sigurnosti i preživljavanja.

Dinamika odnosa sigurnosti i slobode u odrasloj dobi

Takva uvjerenja i ponašanja preslikavaju se i na odrasli život. Cijeli život pletemo mrežu s bezbroj veza koja bi nam dala sigurnost (partneri, obitelj, prijatelji, posao, novci, materijalna dobra, profesionalna pomoć). Ako imamo stabilnu vezu, zaposlenje, riješeno stambeno pitanje, pokrivena raznorazna osiguranja, društveni život, osjećamo se sigurno. Nagon za slobodom dozvoljavamo u maloj količini i na način da ne ugrožava sigurnosnu mrežu. Društvena sloboda je ograničena društvenim normama i zakonskim rješenjima, ali osobne slobode su u pravilu puno manjeg dosega jer se ne usudimo ići daleko. Strah, krivnja, sram i potencijalni gubitak sigurnosne mreže nas blokiraju.

Životne realnosti

Ovo samo po sebi i ne bi bio problem da nam životna realnost ne pokazuje nešto drugo. Isprepletena mreža koja nam daje sigurnost (što znači da smo uspjeli ostvariti većinu ciljeva u privatnom i poslovnom životu) i određena doza slobode i ne zvuče tako loše. Međutim, život nas ipak tjera da propitkujemo ovakav odnos sigurnosti i slobode iz nekoliko razloga.

Prvo, simbioza i separacija često ne prođu idealno zbog nesavršenih roditelja što dovodi do blokirajućih uvjerenja i emocija kod djeteta vezanih uz osjećaje sigurnosti i slobode. Takva pogrešna uvjerenja pojavljuju se u različitim oblicima u odrasloj dobi. Zbog problema u fazi separacije jedni se ne osjećaju dovoljno sigurno u životu zbog čega su stalno napeti, zaokupljeni brigama i teško se prepuštaju životnim užitcima. Niti stabilna partnerska veza, niti materijalna sigurnost, niti poslovni uspjesi ponekad nisu dovoljni za osjećaj sigurnosti i prepuštenosti. Drugi zbog problema u fazi separacije imaju strah od odvajanja, samostalnosti i slobodnog života. Često završe u nezadovoljavajućim vezama jer su u potrazi za sigurnom lukom pod svaku cijenu. Treći imaju kombinacije navedenih uvjerenja. Unatoč postojanju sigurnosne mreže mnogi se ne osjećaju dovoljno sigurno niti uživaju u slobodi, bez obzira na uspjehe i razinu slobode u životu.

Druga stvar je da nagon za slobodom nije nestao, samo je potisnut. Sve što je potisnuto vremenom ispliva i stvara nezadovoljstvo i frustracije. To je najjasnije vidljivo u partnerskim vezama. Nakon nekog vremena u kojem se stvarala mreža sigurnosti i potiskivao nagon za slobodom često je javlja nezadovoljstvo, zasićenost i frustracija partnerskim životom i potreba za promjenom. Partnerske veze tada prolaze kroz krizu i traže različite izlaze iz neravnoteže sigurnosti i slobode. Neki uzimaju više slobode za sebe (hobiji, putovanja, sportske aktivnosti, druženja…), drugi traže izlaz u dodatnim vezama (bračne nevjere, otvoreni brakovi, poliamorija), treći prekidaju veze i traže nove. Sličnu situaciju možemo zamijetiti i u poslovnom okruženju gdje mnogi, zarobljeni u korporativne mreže, osjećaju se zasićeno i frustrirano i traže izlaz u novim poslovima koji bi im dali više slobode i zadovoljstva.

Ponekad moraš pustiti ono što ti je u ruci da bi mogao posegnuti za nečim većim.
Sonia Choquette

Treća i najvažnija stvar se događa kada uslijed različitih životnih okolnosti počinju pucati neke ili sve veze na kojima smo gradili mrežu sigurnosti (gubitak partnerske veze, posla, zdravlja, novaca, bliskih osoba, društvene krize, prirodne katastrofe). U takvim situacijama spoznajemo da je sigurnost izgrađena kroz različita vezivanja obična iluzija. Kakvu god mrežu ispleli ona je samo djelomično pod našom kontrolom. Ta iluzija je samo produžetak našeg dječjeg uma koji je kroz različita vezivanja preživljavao i time gradio uvjerenje o sigurnosti. Odrasle osobe nisu bespomoćne kao malo dijete i oni mogu redefinirati sigurnost na drugačiji način. Samim time mijenja se i odnos prema slobodi.

Brod je siguran u luci, ali to nije razlog njegovog postojanja.
John A. Shedd

Sigurnost u slobodi

Apsolutne sigurnosti nema. To smo se nebrojeno puta uvjerili u osobnom i društvenom životu. Mreža vezivanja je samo iluzija sigurnosti, krhka i privremena. Ona nam daje privid sigurnosti, ali nas drži na mjestu i odvojene od naših nagona za slobodom. Vrtimo se u krug, iscrpljujemo i frustriramo pokušavajući održati izgrađenu mrežu, patimo ako dođe do pucanja veza i zanemarujemo značenje slobode. Sigurnost nas drži na mjestu, sloboda zahtjeva kretanje. Sloboda izvlači ono autentično od nas jer je bazirana na vlastitim nagonima i čežnjama, a ne društvenim uvjerenjima kao sigurnost. Svaki način življenja i doživljaja slobode je specifičan za svakog pojedinca. Veze koje se grade na ovakav način su fleksibilne i njihovo kidanje izaziva manje patnje nego kad se kidaju rigidne veze izgrađene na iluzijama. 

Slobodan, autentični život traži od nas samosvijest, snagu, odgovornost, fleksibilnost i povjerenje u sebe i život. To su stvari do kojih nije lako doći. One zahtijevaju duži rad na sebi kroz postepeno otpuštanje sigurnosne mreže i prepuštanje nagonima slobode ili kroz životne krize koje dovode do pucanja veza i usmjeravanja prema našoj slobodi. Znati što želimo, preuzeti odgovornost i djelovati u tom smjeru, imati snagu za napuštanje sigurne mreže, prihvaćati ono što nam život nosi i imati povjerenja u sebe i svoje reakcije na životne okolnosti je ono što nam donosi slobodni život. Ako tako živimo sigurnost pronalazimo u slobodi i svom autentičnom životu. Imati povjerenja u život, živjeti ga otvoreno i slobodno i zrelo odgovoriti na sve što nam donosi znači da smo sigurnost pronašli u sebi. To je novo redefiniranje značenja sigurnosti i slobode, slobodno od dječjih uvjerenja i nametnutih društvenih normi. Ovo je način puštanja odvijanja života i naše potrage za slobodom i srećom. 

Oni koji se mogu odreći malo vlastitih sloboda da bi postigli malo privremene sigurnosti ne zaslužuju ni slobodu ni sigurnost..
Benjamin Franklin

Sloboda ili sigurnost

Ako živimo život baziran na umreženim vezama s vanjskim svijetom onda radimo izbor i biramo sigurnost (krhku i iluzornu) u odnosu na slobodu. Ako živimo iskreni, slobodan život onda ne moramo birati. Prisutni su i sigurnost i sloboda. Sloboda kao posljedica naših čežnji i autentičnog života i sigurnost koja nije apsolutna, ali je pronalazimo u sebi kao fleksibilan odgovor na životne situacije. Ovo su dvije krajnosti i velika većina ljudi se nalazi negdje između njih, nesvjesna svojih izbora i mogućnosti. Na nama je da odredimo kojim putem želimo ići. Izbor poznatog, „sigurnog“ života koji često ide skupa s frustracijama, zasićenosti, nezadovoljstvom, patnjom i iluzijom o sigurnosti ili izbor nepoznatog, „slobodnog“ života koji traži suočavanje sa svojim unutarnjim bićem, izgradnju snage, preuzimanje odgovornosti i rizika.  

Što je ljubav, kako je pronaći, kako živjeti ljubav? Ljubav je mistična i osobna, zašto je onda uopće analizirati? Što reći što već nije rečeno, napisano ili otpjevano? Potreba postoji jer ljubav je jedan od najvažnijih aspekata našeg života koja nam nosi najveće vrhunce sreće, ali i boli. U isto vrijeme većina ljudi je zbunjena oko njenog značenja i načina kako živjeti život iz ljubavi. 

Prava ljubav je poput duha; svi pričaju o njoj, ali pitanje je je li ju netko stvarno doživio
François de La Rochefoucauld

S obzirom na to da nam ljubav otkriva smisao života, a mi zbunjeno vrludamo od beskrajne sreće do boli i patnje bitno je da ljubav jasnije vidimo i razumijemo. Za bolje razumijevanje najbolje je da pogledamo što ljubav jest, a što nije.

Što ljubav nije

Prije priče o značenju i oblicima ljubavi prvo ćemo vidjeti nekoliko najčešćih zabluda o ljubavi. 

Zaljubljenost nije ljubav. Zaljubljenost je prva, intenzivna faza romantične veze koju karakterizira idealiziranje druge osobe uz jak osjećaj požude. Zaljubljenost se i biokemijski (hormoni, aktivnosti centara u mozgu) razlikuje od ljubavi. Zbog svoje zaluđenosti ne vidimo dobro niti sebe niti drugu osobu pa samim time niti prava ljubav se ne može ostvariti. Zaljubljenost može vremenom prerasti u ljubav, ali sama po sebi nije ljubav. To je najčešća zabluda koja se obilato koristi u filmovima, pjesmama i knjigama gdje nam obećavaju vječnu ljubav i romantiku kada se zaljubimo (u princa ili princezu po mogućnosti).

Kod prave ljubavi, želite drugoj osobi dobro. Kod romantične ljubavi, želite drugu osobu.
Margaret Anderson

Ovisnost u odnosima i potrebitost nisu ljubav. U partnerskim vezama često očekujemo da nam druga strana ispuni naše praznine nastale kroz naše odrastanje. Očekujemo da nam druga strana glumi majku ili oca i da nam daje ono što nam oni nisu uspjeli. Kroz privid ljubavi mi želimo ostvariti naše dječje potrebe. Ostajemo u vezi i kroz manipulaciju ljubavi pokušavamo izbjeći strah od napuštanja, nesigurnost i usamljenost. Ovakav odnos baziran je na strahu, a ne ljubavi.

Seksualna žudnja nije ljubav. Iako je ljubav u partnerskim vezama usko povezana sa seksualnom žudnjom to su ipak različite stvari. Mi možemo voljeti i bez seksualne žudnje (npr. obitelj) kao što možemo osjećati žudnju bez ljubavi (za strance, osobe iz javnog života i sl.).

Narcisoidnost nije ljubav. Veličanje lažne, savršene slike o sebi kao priču o ljubavi prema sebi i istovremeno skrivanje svojih nesvršenosti je upravo suprotno ljubavi. Narcisoidne osobe se naizgled dobro odnose prema drugima, ali samo dok su u funkciji održavanja savršene lažne slike. One ne prihvaćaju niti sebe niti druge i skrivaju se iza glumljene ljubavi za održavanje slike savršenstva i svoje veličanstvenosti.

Postojanje partnerske veze ne znači i automatsko postojanje ljubavi. Mnoge veze i brakovi izgube svoju strast i ljubav, ali parovi nastavljaju zajednički život zbog „manjeg otpora“. Odlučuju se na takav život zbog dobrobiti djece ili zadržavanja društvenih uloga i statusa koji proizlaze iz veze. Vanjska fasada veze popraćena lažnim zajedništvom, osmjesima i pričom o ljubavi prikriva hladne odnose, nedostatak strasti i ljubavnog odnosa.

Mnogi će se pronaći u navedenim primjerima i uvidjeti svoje, svjesne ili nesvjesne, zablude o ljubavi. Kako onda izgleda ljubav i u kojim oblicima se javlja?

Ljubav kao blaženstvo

U priči o ljubavi nemoguće je izbjeći duhovni aspekt jer se riječ ljubav često spominje u duhovnim tradicijama i učenjima. Kada duhovni mistici govore o ljubavi spominju pojmove kao što su osnovni osjećaj, izvor, bezuvjetna ljubav, sila, blaženstvo i sl. Što nam to znači, kako razumjeti duhovni aspekt ljubavi? Neki duhovni mistici i filozofi koji se bave duhovnim temama spominju duhovnu dimenziju kao cjelinu u kojoj nema dualnosti, u kojoj je sve je povezano i cjelovito, sve je jedno. Stanje koji proizlazi iz jedinstva i cjelovitosti je osjećaj blaženstva koji mi zovemo ljubav. Našem racionalnom umu koji doživljava stvarnost kao vidljivu, fizičku stvarnost u kojoj vlada dualnost i odvojenost to je teško shvatiti i osjetiti. Međutim, naša duša je svjesna tog blaženstva i svjesna je žudnje za duhovnom ljubavi koja je čista i bezuvjetna.

Najstariji i najjači oblik ljubavi je žudnja za životom.
Plutarh

Ljubav kao sila

Rođenjem čovjek ulazi u fizičku stvarnost koja je dualna i gdje sve ima svoj suprotni pol. Obdaren sviješću, čovjek postaje svjestan svog identiteta, odvojenosti od drugih, postojanja granica između sebe i drugih i prolaznosti svog identiteta. Postaje svjestan polarnosti života (sreća-nesreća, užitak-bol, ljubav-strah, snaga-nemoć…) i stalnog lutanja između polova. Odvojenost, granice i polarnost stvaraju osjećaj usamljenosti i tjeskobe. Iz tog razloga naš glavni nagon postaje ponovni dolazak u stanje cjelovitosti i jedinstva, odnosno do osjećaja čiste ljubavi. Što više integriramo dijelove sebe (um, duša, svjesno, nesvjesno, muška energija, ženska energija…) postajemo cjelovitiji i sve više dolazimo u kontakt s ljubavlju. Prihvaćanje i integriranje svjesnih i nesvjesnih dijelova sebe put je u izgradnju ljubavi prema sebi. Cjelovitost i jedinstvo još jače osjećamo u odnosu s drugom osobom. Kad nas druga osoba prihvaća takve kakvi jesmo rušimo granice između nas i osjećamo jedinstvo s tom osobom. Odvojenost nestaje, granice se ruše, postajemo jedno i dolazimo ponovo u kontakt s osjećajem blaženstva.

U aritmetici ljubavi jedan plus jedan jednako je beskonačnosti, a dva minus jedan jednako je nuli.
Mignon McLaughlin

Međutim, za doživljaj blaženstva, odnosno ostvarenje cjelovitosti i jedinstva s drugim osobama potrebno je djelovanje. Samo razmišljanje o tome i teoretsko shvaćanje ne znači nam puno u smislu doživljaja ljubavi. Moramo djelovati i suočiti se sa svojim nesavršenostima i integrirati ih u jedno cjelovito biće. Da bi mogli ostvariti jedinstvo s drugom osobom moramo biti sposobni otvoriti se i prihvatiti otvorenost druge osobe. To možemo ostvariti samo u odnosu kojeg karakterizira pozornost prema drugoj osobi i našem odnosu, prihvaćenost druge osobe sa svojim nesavršenostima, nježnost u odnosu, slobodu i posvećenost zajedničkom razvoju. Ostvarenje navedenih karakteristika je itekako izazovno i zahtjeva veliki trud i djelovanje. Sila koja nas tjera na djelovanje i usavršavanje umijeća odnosa je ljubav. Blaženstvo se pretvara u silu koja nam krči put prema što potpunijoj ljubavi. To je sila koja pokreće život, njegovu evoluciju i našu potragu za osjećajem jedinstva i cjelovitosti. 

Ljubav kao osjećaj

Kada uspijemo doći u iskren, otvoren i podržavajući odnos s drugom osobom dolazi intenzivnih osjećaja koji preplavljuju naše tijelo. Dijelimo pozitivne osjećaje i ponašanja poput osmijeha, fizičkog kontakta, nježnosti, empatije, radosti. Smanjuju se strahovi, brige, ljutnja i tjeskoba. Sve navedene promjene se ocrtavaju i na tjelesnoj razini kroz moždanu aktivnost, hormonalnu ravnotežu i opuštenost. To je rezultat ljubavi kao intenzivnog osjećaja koji mijenja naše emotivno stanje i fizičko tijelo. Postajemo zdraviji i imamo osjećaj proširenosti kroz našu otvorenost i rušenje granica prema drugima. Ti prožimajući pozitivni osjećaji i ponašanja mijenjaju naše poimanje svijeta, mijenjaju našu svijest. Osjećamo sigurnost, cjelovitost i jedinstvo, ono što tražimo cijeli život.

Što ljubav je

Ljubav je blaženstvo, sila i osjećaj. To su samo različiti oblici naše potrage za osjećajem jedinstva i cjelovitosti. Iz tog razloga je ljubav osobna i mistična jer ovisi o našem načinu potrage, načinu odnosa s drugima i doživljaja osjećaja koji proizlaze iz odnosa. 

Ljubav kao duhovno blaženstvo je bezuvjetna, uvijek prisutna i uključiva (usmjerena prema svima). To blaženstvo se u našoj fizičkoj stvarnosti očituje kao sila koja nas tjera na potragu za ponovnim doživljajem blaženstva. Sila ljubavi je također uvijek prisutna, ali je samo potencijalno bezuvjetna i uključiva. Ovisno o našem stupnju zrelosti mi taj potencijal možemo živjeti u potpunosti ili djelomično. Zbog naše nesavršenosti najčešće ju doživljavamo uvjetno i isključivo. Samo mali broj ljudi određenih karakteristika u našoj blizini mogu biti objekt ljubavi, dok ostale doživljavamo neutralno ili odbojno. Za razliku od sveprisutne sile, osjećaji koji nastaju kao rezultat potrage su privremeni (kao i svi drugi osjećaji) i također uvjetni i isključivi. Iako su osjećaji privremeni mi im se možemo vraćati svaki put kada stupimo u iskren, otvoren i ispunjavajući odnos. Slične osjećaje manjeg intenziteta možemo doživjeti i samo zamišljanjem takvih situacija što pokazuje koliko su pozitivne misli važne za naš razvoj, emocionalno stanje i fizičko zdravlje.

Ljubav nije ništa drugo nego otkrivanje sebe u drugima i užitak u tom prepoznavanju.
Adam Smith

Ako želimo živjeti ljubav jedino na što možemo utjecati je način potrage kroz naše djelovanje. Blaženstvo nam je zadano kao takvo, a osjećaji su posljedica našeg djelovanja. Ako žudimo za ljubavi moramo se truditi oko sebe (prihvaćati sebe, suočavati se s blokadama i uvjerenjima, širiti svjesnost i razvijati se kao integrirano biće) i oko drugih (prihvaćati ih kakve jesu, davati im pozornost i slobodu da budu što jesu, odnositi se s nježnošću i empatijom i biti posvećeni zajedničkom odnosu i razvoju). Tu nema mjesta isključivosti, neslobodi i manipulacijama (zaljubljenost, potrebitost, narcisoidnost, seksualnost i lažne veze). Ove zablude stvaraju zbunjenost oko njenog značenja, kreiraju razloge zašto ne doživljavamo ljubav u njenoj punini kao i uzroke boli i patnje zbog ljubavi.

Ljubav nam daje osjećaj blaženstva, širi našu svjesnost, potiče na evoluciju i osobni razvoj, pomaže zdravlju. Ona je čista, iskrena i namijenjena za sve ljude oko nas. Od blaženstva i jedinstva, preko odvajanja, potrage uz trud i djelovanje do ponovnog osjećaja blaženstva je zatvoreni krug ljubavi. 

Većina nas ide kroz život, pogotovo u mlađim godinama, baveći se praktičnim pitanjima koji su ispred nas (kako završiti školovanje, naći posao, partnera, osnovati obitelj, osigurati krov nad glavom, uživati u životu kroz druženja, putovanja i sl.). Na ta pitanja trebamo, naravno, pokušati dati odgovore jer su to bitna pitanja koja nam daju određenu sigurnost, sreću i ispunjenje u životu. Jedan dio nas, pogotovo u zrelijim godinama, počinje osjećati da ti odgovori nisu jedino što nas interesira i ispunjava i počinje se pitati pitanja koja imaju dublji smisao i idu u smjeru traženja svrhe života. To je period kad shvaćamo da je egzistencijalna sigurnost samo naša mentalna iluzija koja je često dodatno naglašena izazovnim životnim okolnostima. Životna pitanja koja traže dublji smisao i svrhu i koji si ljudi najčešće postavljaju u toj fazi života možemo svesti pod nekoliko njih: „Tko sam ja“, „Što želim“ i „Koja je svrha života“.

Tko sam ja?

Prvo pitanje proizlazi iz osjećaja unutarnje praznine i odgovori uključuju sve varijacije koje idu u smjeru istraživanja svojih nesvjesnih dijelova, otkrivanja novih identiteta i integraciji svega navedenog da bi mogli odgovoriti na to pitanje. Problem s ovim pitanjem je što se svaki dan mijenjamo kroz nova iskustva i spoznaje. Mijenjamo se i na fizičkom planu jer se naše stanice neprestano obnavljaju vođene genetičkim i okolišnim signalima. Ubrzo saznajemo da je odgovor na to pitanje u glagolskom obliku, radnja koja se stalno odvija i odgovor koji nikad nije konačan. Konačna definicija nas samih koja će nas napokon zadovoljiti i dati nam smisao ne postoji nego se svakim danom otkrivamo i spoznajemo, mijenjamo definicije i mišljenja, osvještavamo iluzije. Odgovor na pitanje „Tko sam ja“ više ide u smjeru odgovora na pitanje „Što i kako želim stvarati“ jer kroz stvaranje mi otkrivamo sebe.

Što želim?

Drugo pitanje proizlazi iz unutarnjeg nezadovoljstva i nezadovoljstva vanjskim okolnostima i različitim odnosima u kojima živimo. To nezadovoljstvo kreiraju pitanja poput koji su moji životni ciljevi i talenti, kako ih pokazati i dati svijetu, čime se baviti, kakvog partnera želim, kako i gdje želim živjeti. Ovdje je najveći problem iskreno osjetiti i definirati naše čežnje, a nakon toga imati hrabrosti ih priznati i krenuti putem njihovog ispunjavanja. Otkrivanje i ispunjavanje naših čežnji je ponovo proces stvaranja života za nas i druge za kojim žudimo. Pitanje „Što želim“ se onda pretvara u potpunije pitanje „Što i kako želim stvarati“.

Koja je svrha života?

Treće pitanje je više metafizičke naravi na kojeg nema jasnog odgovora, možemo se jedino baviti filozofskim raspravama ako nas to zadovoljava. Mnogi autori su se bavili ovim pitanjem i svatko ima neki svoj odgovor, koji se ponekad preklapa s drugim odgovorima, ali na kraju i dalje nema jednoznačnog odgovora. Jedini način da pokušamo otkriti našu svrhu je kroz naše djelovanje ako je vođeno srcem i dušom. Osjećaj ispunjenja, zadovoljstva i strasti je putokaz da smo na pravom putu. Ovdje nam je bitna fleksibilnost jer se trebamo prilagođavati situacijama koje nam dolaze kroz život i prema tome uskladiti svoje djelovanje. Pokušaj odgovora na ovo pitanje se ponovo pretvara u kontinuirano djelovanje i stvaranje.

Jednostavan je odgovor na pitanje je li tvoja misija na Zemlji dovršena. Ako si još živ, nije.
Richard Bach

Kreiranje autentičnog života

Sva pitanja nas vode u istom smjeru, a to je „Kako želim kreirati svoj život“. Na ovaj način naglasak je na radnji i akciji, na kontinuitetu, na našim izborima i odgovornostima, na promjeni. „Tko sam ja“, „Što želim“ i „Koja je svrha života“ su više pasivna pitanja koji nas drže na mjestu i o kojima možemo filozofirati do kraja života, a ne dobiti odgovore niti napraviti neke određene korake u smjeru zadovoljavajućeg života. 

Vjerujte sebi. Najjednostavnija pitanja ujedno su i najteža: Tko sam? Gdje mi je dom? Kamo idem? Što radim? Razmisli o tome ponekad i gledaj kako se odgovori mijenjaju.
Richard Bach

Za kreiranje svog života potrebna su nam dva glavna koraka. Prvi je iskreno otkrivanje i priznanje naših želja i žudnji koje ćemo pronaći u svojoj dubini. Nekome su odgovori trenutačno jasni, a nekima je potrebno dodatno vrijeme dok ne uspiju doći do pravih odgovora. U ovom koraku ključno je imati namjeru biti iskreni sa sobom. Drugi korak je poduzimanje aktivnosti i životnih promjena za ostvarivanje tih želja. Tu su nam neophodni hrabrost, upornost, strpljenje, fleksibilnost i povjerenje. Ni jedan ni drugi korak nisu jednostavni jer se naše žudnje nalaze iza naših najvećih strahova. Svatko od nas posjeduje osobnost, kreativnost i određene talente koji se žele pokazati svijetu. S obzirom na to da je iskazivanje našeg istinskog identiteta naš temeljni instinkt kojeg osjećamo kao žudnju onda su i strahovi vezani uz nešto temeljno i najveći. Bojimo se svoje veličanstvenosti, slobode i moći zbog čega često biramo ostati mali i nemoćni. Za suočavanje s tim izazovima potrebna nam je jaka sila koja bi nas gurala naprijed unatoč otporima. Jedina sila koja je sposobna tako nešto je ljubav. Ljubav prema sebi i drugima i osjećaj da zaslužujemo biti autentični je ono što nas gura naprijed i prevladava prepreke i otpore. 

Život za dobrobit svih

Kreiranje svog istinitog života donosi puno radosti i zadovoljstva, ali i promjena, neizvjesnosti i suočavanja s nekim najvećim strahovima. Bez obzira na turbulencije to je puno bolji izbor nego stajati na mjestu u frustraciji i ispraznosti, traženju teoretskih odgovora i očekivanju da se drugi pobrinu za naše nezadovoljstvo. Ako izaberemo taj put, suočimo se s otporima i počnemo kreirati svoj život vjerojatno ćemo ubrzo doći i do sljedećeg pitanja, a to je „Kako mogu služiti“. Uviđamo da naši talenti i naše djelovanje nije zbog nas samih nego zbog dobrobiti svih oko nas. 

I najmanje dobro djelo bolje je od najuzvišenije namjere.

Duguet

Služenje u ovom kontekstu nema lošu konotaciju, potlačenost ili gubitak moći, nego upravo suprotno, osjećaj radosti, ispunjenja i mira zbog pomaganja drugima iz ljubavi. Tu pronalazimo našu svrhu i smisao života. Put od „Tko sam ja“ do „Kako mogu služiti“ je put od pasivnosti do aktivnosti, od stajanja do kreiranja, od straha do ljubavi, od ja do mi, od besmisla do svrhe.

I ne brinite ako ste još na „Tko sam ja“ pitanju, još uvijek ste daleko ispred mnogih ljudi.   

Zašto teško ulazimo u životne promjene iako nam one mogu donijeti dobre stvari i iskustva? Zašto teško izlazimo iz kriznih situacija u životu iako bi nam to poboljšalo život? Zašto imamo teške i komplicirane odnose? Iako se možda čini paradoksalno, ali mi nesvjesno biramo povrijediti druge, strah i ulogu žrtve. Imamo nesvjesne negativne namjere prema svom životu.

Imam objašnjenje za sve svoje greške: ja ovaj život prvi put živim“.
nepoznati autor

Vezanost uz negativno

Koliko god to zvučalo nestvarno nama strah predstavlja određenu sigurnost. Pojavljuje se u mnogim životnim situacijama i navikli smo živjeti s njim. On nas sprečava od poduzimanja bilo kakvih rizičnih koraka i vraća nas u poznato mjesto i time imamo osjećaj sigurnosti. Sigurnost dolazi iz poznatog iako je obavijeno strahom. Kad ga osjetimo kao da imamo osjećaj da nas netko štiti i onda se nesvjesno vežemo uz njega. Kad nema straha osjećamo se izloženi, neuzemljeni i nesvjesno tražimo osjećaj straha da nas ponovo umiri i vrati u zatvorenu sigurnost. Bojimo se što bi bilo sve moguće kad bi bili otvoreni, kad bi bili slobodni, kada ne bi kontrolirali, kad ne bi bilo straha. Bojimo se svoje veličanstvenosti, svoje moći, odgovornosti, bojimo se slobodnog života.

Osim straha nesvjesno biramo i ulogu žrtve, odnosno osjećaj nemoći. Kroz taj osjećaj nesvjesno šaljemo signal za pomoć. Želimo da netko vidi da nam je teško i da nam pomogne ili riješi problem umjesto nas. Reagiramo pasivno agresivno. Odustajanjem od uloge žrtve imali bi osjećaj da nismo vrijedni da nam netko pomogne. U tom slučaju sve pada na naša leđa što nam se čini kao veliki teret i odgovornost. Osim toga nesvjesno ostajemo u ulozi žrtve jer osjećamo nepravdu zbog toga što smo se našli u toj situaciji. Nepravda izaziva ljutnju koja nas drži u toj ulozi i inzistiranju na pravednom rješenju. Odustajanjem od pravednog rješenja (netko drugi je odgovoran, neka on snosi odgovornost i nađe rješenje) izaziva u nama osjećaj da naše boli i osjećaji nisu vrijedni, odnosno da mi nismo vrijedni. Traženje pomoći, pravde i potvrde samovrijednosti su stvari kojih se ne odričemo tako lako.

S obzirom na to da u nama ima puno potisnute ljutnje i mržnje generirane kroz naše odrastanje mi često to projiciramo prema vani, prema drugima. Zbog situacija u djetinjstvu mi kažnjavamo nevine, drage ljude oko sebe. Reagiramo tako jer smatramo da se na taj način zauzimamo za sebe, pokazujemo svoju moć i borimo se za pravdu. Zbog nesvjesnosti tog obrasca mi uvijek pronalazimo neka objašnjenja, često i zbog sitnica, kojima bi opravdali naše nesrazmjerne i agresivne reakcije i ponašanja.  

Dječje ja i zreli život

Sve navedene reakcije dolaze iz našeg dječjeg nezrelog razmišljanja koji se često naziva Dječje Ja. To je dio nas koji nije uspio sazreti tijekom našeg ranog razvoja i onda u odraslom dobu reagiramo kako bi dijete reagiralo. Kad smo se ponašali kao žrtva i pokazivali nemoć često smo dobivali pomoć od okoline, prvenstveno roditelja. Oni su rješavali neugodne situacije umjesto nas. Bilo kakvo neudovoljavanje dječjim potrebama, kakvog god karaktera one bile, u dječjem umu stvara nepravdu prema takvom djelovanju i osjećaju ljutnje. Ljutnja nas tjera da istjeramo pravdu i ne odustajemo tako lako od nje jer tako odustajemo i od svojih instinkta i osjećaja, od svog identiteta. Zrela odrasla osoba zna da život nosi svoje izazove s kojima se moramo odgovorno i hrabro nositi i da možemo jasno tražiti pomoć ako nam je potrebna bez ulaženja u ulogu žrtve. 

Strah je neizostavan dio našeg odrastanja i često smo se zbog njega povlačili iz nekih situacija i s obzirom na to da smo preživjeli doživljavali smo strah kao zaštitu i sigurnost. Zrela osoba bi priznala strah i djelovala s njim bez odustajanja i povlačenja. 

Nezreli dječji um u mnogim situacijama reagira s ljutnjom i mržnjom, pogotovo kada njegovi dječji impulsi nisu zadovoljeni. Ljutnja i mržnja često nisu bili prihvaćeni od okoline pa je dječja psiha takve osjećaje skrivala u nesvjesnom. Nesvjesne reakcije zbog toga izađu van kada nas neke sitnice, slične onima iz djetinjstva, isprovociraju. Zrela osoba bi radila na osvještavanju svojih reakcija i zakopanih osjećaja i birala prikladnije i nježnije odgovore na realne situacije.

Nemoj se pitati što svijetu treba. Radije pronađi ono što tebe čini živim i uroni u to. Svijetu trebaju ljudi koji ganjaju svoje živote.
Howard Thurman

Pozitivna namjera

Vezanost uz strah kao siguran oslonac, povređujuća ponašanja i uloga žrtve i osjećaj nemoći kao način rješavanja problema i istjerivanja pravde je duboko u našem nesvjesnom. Iz tog razloga malo ljudi je svjesno da mi povređujemo druge i da biramo strah, žrtvu i nemoć koji nas drže na mjestu. Zbog nesvjesnosti pokušavamo pronaći razloge naše neaktivnosti u okolini i okolnostima (obitelj, država, novci, sudbina, Bog…) jer nam je teško prihvatiti da sami sebi ne želimo najbolje izbore. Osvještavanje negativnih namjera prema sebi i drugima nije jednostavno jer ide uz suočavanje s boli zbog kojih su nastale takve namjere (traume i povrede djetinjstva), a onda i zbog shvaćanja da smo zbog takvog ponašanja u odrasloj dobi nanosili bol sebi i drugima. Nije jednostavno niti zbog toga što nakon osvještavanja gubimo alibi za takvo ponašanje i imamo mogućnosti biranja drugačijeg načina djelovanja. Drugačiji načini znače napuštanje uloge žrtve i suočavanje sa strahovima, gubitak osjećaja sigurnosti i preuzimanje odgovornosti za svoj život. Drugim riječima biramo put u život koji sami kreiramo, put u otkrivanje naše moći, put u slobodu, a to je ono što nas najviše plaši. Veličanstven, iskren i slobodan život upravljan našom moći. Pozitivna namjera.