Negativna namjera – zašto odustajemo od sebe i povređujemo druge

Negativna namjera – zašto odustajemo od sebe i povređujemo druge

Zašto teško ulazimo u životne promjene iako nam one mogu donijeti dobre stvari i iskustva? Zašto teško izlazimo iz kriznih situacija u životu iako bi nam to poboljšalo život? Zašto imamo teške i komplicirane odnose? Iako se možda čini paradoksalno, ali mi nesvjesno biramo povrijediti druge, strah i ulogu žrtve. Imamo nesvjesne negativne namjere prema svom životu.

Imam objašnjenje za sve svoje greške: ja ovaj život prvi put živim“.
nepoznati autor

Vezanost uz negativno

Koliko god to zvučalo nestvarno nama strah predstavlja određenu sigurnost. Pojavljuje se u mnogim životnim situacijama i navikli smo živjeti s njim. On nas sprečava od poduzimanja bilo kakvih rizičnih koraka i vraća nas u poznato mjesto i time imamo osjećaj sigurnosti. Sigurnost dolazi iz poznatog iako je obavijeno strahom. Kad ga osjetimo kao da imamo osjećaj da nas netko štiti i onda se nesvjesno vežemo uz njega. Kad nema straha osjećamo se izloženi, neuzemljeni i nesvjesno tražimo osjećaj straha da nas ponovo umiri i vrati u zatvorenu sigurnost. Bojimo se što bi bilo sve moguće kad bi bili otvoreni, kad bi bili slobodni, kada ne bi kontrolirali, kad ne bi bilo straha. Bojimo se svoje veličanstvenosti, svoje moći, odgovornosti, bojimo se slobodnog života.

Osim straha nesvjesno biramo i ulogu žrtve, odnosno osjećaj nemoći. Kroz taj osjećaj nesvjesno šaljemo signal za pomoć. Želimo da netko vidi da nam je teško i da nam pomogne ili riješi problem umjesto nas. Reagiramo pasivno agresivno. Odustajanjem od uloge žrtve imali bi osjećaj da nismo vrijedni da nam netko pomogne. U tom slučaju sve pada na naša leđa što nam se čini kao veliki teret i odgovornost. Osim toga nesvjesno ostajemo u ulozi žrtve jer osjećamo nepravdu zbog toga što smo se našli u toj situaciji. Nepravda izaziva ljutnju koja nas drži u toj ulozi i inzistiranju na pravednom rješenju. Odustajanjem od pravednog rješenja (netko drugi je odgovoran, neka on snosi odgovornost i nađe rješenje) izaziva u nama osjećaj da naše boli i osjećaji nisu vrijedni, odnosno da mi nismo vrijedni. Traženje pomoći, pravde i potvrde samovrijednosti su stvari kojih se ne odričemo tako lako.

S obzirom na to da u nama ima puno potisnute ljutnje i mržnje generirane kroz naše odrastanje mi često to projiciramo prema vani, prema drugima. Zbog situacija u djetinjstvu mi kažnjavamo nevine, drage ljude oko sebe. Reagiramo tako jer smatramo da se na taj način zauzimamo za sebe, pokazujemo svoju moć i borimo se za pravdu. Zbog nesvjesnosti tog obrasca mi uvijek pronalazimo neka objašnjenja, često i zbog sitnica, kojima bi opravdali naše nesrazmjerne i agresivne reakcije i ponašanja.  

Dječje ja i zreli život

Sve navedene reakcije dolaze iz našeg dječjeg nezrelog razmišljanja koji se često naziva Dječje Ja. To je dio nas koji nije uspio sazreti tijekom našeg ranog razvoja i onda u odraslom dobu reagiramo kako bi dijete reagiralo. Kad smo se ponašali kao žrtva i pokazivali nemoć često smo dobivali pomoć od okoline, prvenstveno roditelja. Oni su rješavali neugodne situacije umjesto nas. Bilo kakvo neudovoljavanje dječjim potrebama, kakvog god karaktera one bile, u dječjem umu stvara nepravdu prema takvom djelovanju i osjećaju ljutnje. Ljutnja nas tjera da istjeramo pravdu i ne odustajemo tako lako od nje jer tako odustajemo i od svojih instinkta i osjećaja, od svog identiteta. Zrela odrasla osoba zna da život nosi svoje izazove s kojima se moramo odgovorno i hrabro nositi i da možemo jasno tražiti pomoć ako nam je potrebna bez ulaženja u ulogu žrtve. 

Strah je neizostavan dio našeg odrastanja i često smo se zbog njega povlačili iz nekih situacija i s obzirom na to da smo preživjeli doživljavali smo strah kao zaštitu i sigurnost. Zrela osoba bi priznala strah i djelovala s njim bez odustajanja i povlačenja. 

Nezreli dječji um u mnogim situacijama reagira s ljutnjom i mržnjom, pogotovo kada njegovi dječji impulsi nisu zadovoljeni. Ljutnja i mržnja često nisu bili prihvaćeni od okoline pa je dječja psiha takve osjećaje skrivala u nesvjesnom. Nesvjesne reakcije zbog toga izađu van kada nas neke sitnice, slične onima iz djetinjstva, isprovociraju. Zrela osoba bi radila na osvještavanju svojih reakcija i zakopanih osjećaja i birala prikladnije i nježnije odgovore na realne situacije.

Nemoj se pitati što svijetu treba. Radije pronađi ono što tebe čini živim i uroni u to. Svijetu trebaju ljudi koji ganjaju svoje živote.
Howard Thurman

Pozitivna namjera

Vezanost uz strah kao siguran oslonac, povređujuća ponašanja i uloga žrtve i osjećaj nemoći kao način rješavanja problema i istjerivanja pravde je duboko u našem nesvjesnom. Iz tog razloga malo ljudi je svjesno da mi povređujemo druge i da biramo strah, žrtvu i nemoć koji nas drže na mjestu. Zbog nesvjesnosti pokušavamo pronaći razloge naše neaktivnosti u okolini i okolnostima (obitelj, država, novci, sudbina, Bog…) jer nam je teško prihvatiti da sami sebi ne želimo najbolje izbore. Osvještavanje negativnih namjera prema sebi i drugima nije jednostavno jer ide uz suočavanje s boli zbog kojih su nastale takve namjere (traume i povrede djetinjstva), a onda i zbog shvaćanja da smo zbog takvog ponašanja u odrasloj dobi nanosili bol sebi i drugima. Nije jednostavno niti zbog toga što nakon osvještavanja gubimo alibi za takvo ponašanje i imamo mogućnosti biranja drugačijeg načina djelovanja. Drugačiji načini znače napuštanje uloge žrtve i suočavanje sa strahovima, gubitak osjećaja sigurnosti i preuzimanje odgovornosti za svoj život. Drugim riječima biramo put u život koji sami kreiramo, put u otkrivanje naše moći, put u slobodu, a to je ono što nas najviše plaši. Veličanstven, iskren i slobodan život upravljan našom moći. Pozitivna namjera.